Čekao sam profesora u jednoj maloj fotografskoj radnji koja je odisala nekim drugim vremenima. Neću reći uobičajenu i izlizanu frazu kako su to bila bolja vremena, ne, ali da su bila drugačija, jesu. A opet ako kažem da su bila sporija i nekako jednostavnija vremena, pretpostavljam da bi se vjerovatno složili sa mnom. Uostalom vremena su uvijek bila teška. Pitajte ove starije pa će vam neke stvari biti mnogo jasnije. Dok sam čekao profesora, gledao sam neke stare fotografije našeg grada. Fotografija jedina ima sposobnost da zaustavi vrijeme, da jedan neponovljivi trenutak u historiji svemira konzervira i očuva. I da, onima koji znaju gledati, ne samo očima nego i dušom, one će mnogo toga kazati. Današnji svijet nažalost svakim danom srlja u provaliju kojoj se ni dno ne vidi, i mi u tom vrtlogu nismo ništa drugo nego samo sitni kusur u rukama velikih sila. Svakodnevno čitamo o mogućnosti nuklearnog rata kao da je to nešto sasvim normalno. Kao da je nuklearni rat neka nova sezona serije koju čekamo da izađe na Netflixu ili Stremiu. Postali smo fakat sebične samoljubive individue. I onda u moru svakodnevnog bezobrazluka kojim smo okruženi, licemjerstva kojeg se više i ne stidimo, oštećenih ljudi, na ovaj ili onaj način, ali i emocijalne atrofije, popijem kafu sa najskromnijom osobom koju sam u životu sreo, sa emeritusom i profesorom sa Harvardskog univerziteta. Reći ću vam samo ovo, najobičniji portir na Harvardu mora tečno govoriti engleski, španski i francuski jezik. Ponavljam, portir. Koliko vi ljudi znate da su poliglote i da pričaju tečno tri jezika. Na televiziji i internetu svakodnevno viđate političare, i domaće i strane, menadžere, influencere, nake tik tokere i 99% njih ne zna ni svoj jezik, a kamoli da ih zna kao portir sa Harvarda.
E sad zamislite šta onda mora znati redovan profesor na najprestižnijem univerzitetu na svijetu. Ja ne mogu ni zamisliti. Magistar sam ekonomije, i znam da ništa ne znam što bi rekao veliki grčki filozof Sokrat. Navesti ću vam samo jedan primjer koji će vam koliko toliko objasniti neke stvari. Najbolje rangiran univerzitet u BiH je sarajevski Univerzitet koji se 2020. godine nalazio na 1669. mjestu svjetskih Univerziteta. Harvard je uvijek među prva tri u svijetu. Uvijek. Kraj priče.
Pravi naučnici, učeni ljudi su po defaultu skromni. Njihova sjena nije drugačija od ostalih ljudi ali oni su svjesni prolaznosti i žele na najbolji način da iskoriste ovo kratko vrijeme koje im je dato na ovom trećem kamenčiću od Sunca. Jedan od takvih ljudi je i naš sugrađanin, emeritus Emin Sofić. Iako je to zapravo svjetski čovjek u pravom smislu te riječi. I vjernik i naučnik, a to nije lako spojiti. To je čovjek koji ne daje intervjue, čovjek o kojem su razne domaće i strane renomirane televizijske kuće htjele snimiti dokumentarac ali on to nije htio, čovjek koji je sa 27 godina postao profesor na univerzitetu. A opet, možete ga sresti kako lagano šeta ulicom, polako, onim njegovim sitnim korakom, sa šeširom, i najčešće sa “Oslobođenjem” pod rukom. Jednostavan i skroman čovjek. Ne voli pričati o sebi, nije osoba koja voli da se ističe u bilo čemu jer skromnost je uvijek bila vrlina dobrih ljudi. A imao bi se naš profesor pohvaliti mnogim stvarima. Poklonio sam mu svoju knjigu, stavio sam kratku posvetu koju sam pred njim ispisao drhtavom rukom, i drago mi je da će biti dio njegove biblioteke. Nogometnim rječnikom rečeno, popiti kafu sa profesorom je kao da ste igrali fudbal sa Messijem i Ronaldom, ali onim pravim, Brazilskim.
Biti u društvu sa takvim čovjekom je kao da ste bili sa Albert Einsteinom. Bukvalno.
I da, u svjetskim naučnim časopisima i publikacijama citiran je više nego što su mnogi nobelovci.
I da, govori preko deset stranih jezika.
I da, direktno je učestvovao u timu izrade vakcine protiv Covid-19, i da ne nabrajam dalje, jer znam da će se dobri profesor naljutiti na mene zbog ovoga.
E to su gospodo ljudi u koje se trebamo ugledati, pratiti njihov primjer, učiti od njih, slušati šta imaju reći. Znanje i obrazovanje su noseći stubovi svake države. Mi ovdje na Balkanu smo vidjeli šta znači ulaganje u rijalitije, zadruge, parove i šta sve ne. Ajde da malo više ulažemo u znanje, a ne u emisije koje vrijeđaju inteligenciju, pa da vidimo šta će se desiti.
Mnogo Vrbasa će proteći ispod mostova dok se ponovo ne pojavi neko kao naš profesor.
I zato, da si nam još mnogo godina živ i zdrav profesore naš.
Feđa Gudić/ Sahatkula.ba