O nastanku Sahat-kule prenose se tri predanja:
Prvo govori kako je jedan predak iz porodice Hadžiabdić/Hadžiavdić bio u Turskoj diplomatskoj službi u Italiji i on je dao da se sagradi sahat-kula u Gornjem Vakufu. Prema toj predaji zvono za sahat-kulu stiglo je iz Dubrovnika.
Kasnije je nabavljen satni mehanizam iz Austrije koji je uništen u toku ratnih zbivanja. Danas je na kuli ugrađen novi savremeni satni mehanizam koji otkucava tačno vrijeme svaki pola i cijeli sahat. Zvono se ne čuje tako jako kao nekad, ali odjekuje dovoljno daleko da se zna da je sahat-kula, i dalje u životu stanovnika Gornjeg Vakufa.
Drugo predanje se veže za jednu lijepu lirsku legendu. Prema historičaru Ešrefu Karamustafiću, krajem 18.stoljeća mladić iz porodice Hadžiabdića oženio je djevojku iz Stoca. Gornjevakufska mlada dugo nije mogla da se navikne na novu sredinu, na ljude i na bosanske običaje ovog kraja. Kada je otac upitao šta joj najviše nedostaje, ona ja kazala da su to otkucaji na sahat-kuli. Brižni otac je u namjeri da udovolji želji svoje kćerke i da je razveseli, sagradio ovu kulu.
Treće predanje vezano je opet za porodicu Hadžiabdić. Jedan njihov predak na hadžu se upoznao sa dvojicom hadžija iz Počitelja i Zvornika. Hadžija iz Počitelja ga je upoznao sa hadžijom iz Zvornika koji mu je dao svoju kćer za ženu, a on je u Italiji nabavio tri zvona za sahat-kule i po jedno poslao u Zvornik, Počitelj i Gornji Vakuf…
Što je nedvojbeno, sahat-kula ostala je u amanet porodici Hadžiabdić koja se o njoj brine od nastanka. Jedan od najstarijih poznatih predaka iz ove porodice po imenu Ahmed Hadžiabdić/Hadžiavdić, održavao je sahat-kulu oko 40 godina, sve do svoje smrti 1926. godine. Daljnu brigu o njenom održavanju nastavio je Salih Hadžiavdić/Hadžiabdić zvani Pubo do 1945.godine, a zatim Hasan ef. Hadžiabdić, imam, mualim i muderiz sve do 1957. godine. Poslije su brigu o sahat-kuli, povremeno vodili Šefik Ridžal i Vahid Dželilhodžić.
Napokon nastavljajući porodičnu tradiciju, krajem prošlog stoljeća, brigu o sahat-kuli preuzima ing. Sead Hadžiabdić koji je objekat adaptirao, i u njega ugradio satni mehanizam primjeren današnjem vremenu. Zahvaljući Seadu, kula i danas otkucava tačno vrijeme i s brdašca gleda na svoje sugrađane. I neka tako ostane dovijeka.