…
Stajali smo ispred osnovne škole “Ivo Lola Ribar”. Bio je septembar ‘82 godine. Nebo iznad škole je bilo plavo, bez oblaka, sa suncem kao značkom na grudima. Imao sam hlače na peglu i kožnu crnu jaknu bez zadnjeg dugmeta koje mi je otpalo. Mama me je držala za ruku iako nisam bio baš oduševljen. Ipak sam imao skoro sedam godina i bilo me je stid da me mati drži za ruku. Bilo je mnogo djece u dvorištu škole, zajedno sa roditeljima, tetkama, i ostalom bližom i daljom rodbinom. Maksuz su se kupovali fotoaparati, donosili “ispod ruke” iz Njemačke da bi se napravilo par mutnih fotografija. Ipak je to prvi dan škole, i to treba zabilježiti. Čekali smo da uđemo u školu i da nam pokažu razred u koji ćemo ići naredne četiri godine. Tu je bio i moj amidža Bakir, znao sam da mi je nešto kupio za prvi dan škole, ali mi nije htio reći šta. Kasnije mi je dao veliku pernicu, sa Flash Gordonom na njoj, i flomastere svih mogućih boja. Patike, bijele, koje mi je mama kupila par dana ranije u prodavnici “Sport” u prizemlju hotela “Raduša”, na mjestu sadašnje općine, bile su uprljane jer mi je amidža namjerno stao na njih. Kao tako se treba uraditi kad kupiš neku novu obuću. Nije mi bilo drago što mi je to uradio. Ali nisam ništa rekao.
Ušli smo u tu tada meni ogromnu zgradu osnovne škole, punu hodnika, učionica, slika na zidovima, djece, gužve. Na leđima sam imao i novu torbu sa Mickey Mouse na njoj. Neko me je povukao za torbu i opalio mi čvoku, bio je to Ibrahim Manović, sa kojim sam dijelio učionicu čitavo osnovno obrazovanje. Popeli smo se uz stepenice i učiteljica Ruža Barnjak nam je pokazala učionicu koju ćemo dijeliti sa još tridesetero djece. Sjeo sam u drugu klupu, srednji red, a učiteljica Ruža, ta predivna žena, poželjela nam je dobrodošlicu.
I dan danas pamtim taj prvi dan škole. To se ne zaboravlja. Svi mi se sjećamo ko nam je bio učitelj/učiteljica u osnovnoj školi. Mnoge nastavnike ćemo kasnije u životu zaboraviti, ali ne i prvog učitelja. To se ne zaboravlja. Prva slova koja smo naučili, brojevi, priroda i društvo, prva petica (preko cijelog lista), pa i jedinica, prva simpatija, raspusti, dvorište škole, sve to je u samo našim folderima sjećanja.
…
Moji roditelji su penziju zaradili kao učitelji. Četrdeset godina u školskim klupama osnovnih škola u našem gradu. Desetak generacija i stotine i stotine djece koje su učili. I brat je prosvjetni radnik, profesor engleskog jezika u srednjoj školi. On nastavlja tu prosvjetiteljsku tradiciju u našoj porodici. Otac uvijek kaže da biti učitelj nije posao, nego poziv, jer to moraš voljeti da bi bio dobar učitelj. Taj poziv nikad nije bio materijalno isplativ, ni u jednom sistemu, ni vremenu. Koliko su danas učitelji cijenjeni i poštovani? Koliko vrijedi dobar učitelj? Danas, kad sve gledamo kroz materijalnu prizmu, koliko vrijedi biti dobar učitelj? A opet, svakog od nas su oblikovali roditelji, društvo ali i učitelji koji su krojili naše karaktere i sudbine. Pozdravite svoje učitelje i nastavnike na ulici, pitajte ih kako su, ništa vas to ne košta, a njima će mnogo značiti.
I zapamtite, ovo je citat jednog grčkog filozofa.
” Ako ne budemo imali krojača, Atenjani će hodati goli, ako ne budemo imali obućara, Atenjani će hodati bosi, ako ne budemo imali učitelja, Atenjana neće biti”.
Trebali bi se itekako zamisliti nad ovim.
I zato, sretan peti oktobar, svjetski “Dan učitelja” svim učiteljima na svijetu.
…
Svjetski dan učitelja obilježava se petog oktobra. Proglasio ga je UNESCO 1994.godine, i obilježava se u preko stotinu zemalja svijeta. Cilj je napraviti što bolju podršku za učitelje kako bi oni mogli podići obrazovanja na nivo društvene važnosti i važnost rada svih učitelja i nastavnika kao i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini.
…
Feđa Gudić