Čekao sam prijatelja kod najmanje, a opet najveće knjižare na svijetu. Kod naše Bege na početku Dizdaruše. Cesta je bila mokra od sinoćnjeg gostovanja kiše u gradu i poneka manja i veća lokva svjedočile su tome. Na izlasku iz kuće obukao sam patike koje nisu baš voljele kišu. Mea culpa. Nadam se da danas neće više padati. Jutro je bilo svježije nego inače jer jesen iza ugla vreba već neko vrijeme, šunjajući se polako, na prstima, dok preuzima štafetu od ljeta istovremeno bojeći lišće u žuto- zlatnu boju svojim nevidljivim kistom. Jesen ovdje kod nas inače umaršira bez pitanja, onako nakinđureno raznim bojama, sa mrazom u dubokim džepovima, pomalo mrzovoljno, arogantno, kao mladi Indijanac koji izaziva starog poglavicu na dvoboj, unaprijed se radujući pobjedi. Tu je naravno i naš Vrbas kod kojeg u to doba godine prorade vodene migrene pa i on i postane nervozan, mutan, na “svoju” ruku što bi stari rekli. Čak ni vrba na obalama, vječni Vrbasov pratilac, nagnuta nad njim, onako zaštitnički, ne može svojim granama kao nekim dugim prstima umiriti njegov srklet. Međutim ovaj put jesen nije umarširala, nije bila arogantna, bila je drugačija, baš onako kakva bi i trebala biti. Da preuzme dirigentsku palicu od ljeta po pravilu. Bez nadmudrivanja, bez skrivenih namjera, bez prijetnji, bez figa iza leđa. Ovaj put je došla sa respektom prema ljetu, jer poštovanje se može steći samo uzajamnim uvažavanjem, a ne pomoću sile i straha. A opet taj strah, ta najgora ljudska droga od koje se čovjek teško odvikne. Strah kao vladar je grub i nemilosrdan. Ljubomoran i posesivan. Psihopata zakrvavljenih očiju koji samo želi podmiriti svoje potrebe. I to je jedino što mu je važno. Zato od sada imam veće poštovanje prema jeseni, jer je ego ostavila po strani, a aroganciju zakopala. Ovakva jesen lagano, bez žurbe, oboji Vranicu paletom raznih boja kao slikar koji je dobio inspiraciju. Kao poklon ona donosi izmaglicu sa planine, taj providni mistični veo koji će nestati sa prvim zrakama sunca. Odjednom, otkucaji sahat-kule otrgnu me od mojih jesenskih misli. Sa pogledom iznad krovova dučančića ugnježdenih ispod džamije, čujem njene otkucaje. Kažem otkucaje, jer i ona ima srce, skriveno iza kamenih zidova, u mraku starom stotine godina, ušuškanom u starom mehanizmu koji je pokreće. A siguran sam da ima i dušu, za razliku od mnogih ljudi. Brojim njene otkucaje, jedan, dva, tri… devet. Znači , tačno je devet sati. Pogledam na sat, instinktivno kao da ne vjerujem procjeni sahat-kule čiji je jedini zadatak upravo to. Da pokaže tačno vrijeme. Odavde, od dučančića koji su napravljeni početkom osamdesetih godina ne vidim sahat-kulu, ali je tu, ni stotinjak metara vazdušne linije. Zvuk sahat-kule je ovdje nekako britkiji, čišći nego sto sam navikao da čujem jer ja iz svoje kuće rijetko kad mogu čuti njezine otkucaje. Njen zvuk se izgubi brzo iznad grada, zadavljen svakodnevnom bukom i samo ponekad se probije preko mosta kaplara Wayne Edwardsa u čijoj blizini živim. A i to je najčešće noću. Zvuk koji se čuje iz sahat kule je melodičan, zavlači se po sokacima i ulicama tiho, kao da ne želi nikog bihuzuriti. A takva je nekako i ona, sahat-kula, kao stražar koji bdije iznad grada. Neprimjetan ali privržen mudri stražar nad snovima ljudi iz ove doline. Nadam se da su nam barem snovi u bojama jer stvarnost izgleda samo za tamno sivu boju zna.
…
Prijatelj mi je došao do Begine knjižare i zajedno smo otišli do male fotografske radnje, da preuzmemo fotografije za izložbu starih fotografija našeg grada, a povodom obilježavanja “Dana općine”. Mi iz Teatra mladih “Česta” željeli smo napraviti omaž dobrom fotografu i još boljem čovjeku, rahmetli Halidu Hadžiabdiću, našem nekadašnjem sugrađaninu. Fotografije sam stavio u torbu i odlučio sam da kupim sebi “Suljin sendvič” i jedan sok. I pravac sahat-kula. Kad sam je čuo onda da je i obiđem. Prijatelj nije mogao sa mnom otići tako da sam se sam uputio prema njoj. Upitajte se, kad ste zadnji put prošetali do sahat-kule. Vjerovatno i ne znate da je naša sahat-kula 2008. godine uvrštena u nacionalne spomenike BiH. Kad se popnete malo iznad nje možete vidjeti čitav grad kao na dlanu. Mobitelom sam uslikao tu predivnu građevinu. Sahat-kula je u fokusu, a iza se još može vidjeti Džamija Mehmed bega Stočanina i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Predivna fotografija.
Uostalom, ta fotografija je često bila na starim razglednicama našeg grada. Stojim u sjeni kule staroj stotine godina i posmatram je. Postoje razne priče o njenom postanku. Meni je najdraža ona koju naš profesor historije Ešref Karamustafić rado priča. Ona u kojoj je momak iz porodice Hadžiabdić oženio djevojku iz Stoca. A njoj opet najviše nedostajali otkucaji sahat-kule. I njen otac da udovolji svojoj kćerki izradi sahat-kulu da bi je njeni otkucaji podsjećali na rodni kraj. Predivna priča. Možda nije ni istina, ali zar je sad to i bitno. Nakon što sam obišao sahat-kulu, i ispričao se malo sa njom, jer ako itko ima priča za ispričati onda je to ona, nastavim prema “Partizanskom groblju” na brdu Glavica, okrenem se još koji put kao da se bojim da će grad ispod mene nestati. Džaba je, to je jače od mene, vazda sam gotivio ovu čudnu dolinu, mješavinu neobičnih ljudi punih srkleta i sabura istovremeno. Pogledam našu ljepoticu, Vranicu, njeni obrisi i krivudave linije kojim je spojena sa nebom kao da su iz neke dječije sveske ispali. Nastavljam sa šetnjom ostavljajući “Partizansko groblje” za leđima dok se lagano penjem prema releju. Popnem se na to brdo, sjednem na neki kamen, da pušim, zapalio bih cigaretu, a ovako pojedem sendvič i uživam u kraju ljeta. Srećom nema vjetra, ostao je negdje drugdje, možda tulumari po nekim drugim brdima i gradovima. Zatvaram oči i uživam u toplini sunca u finišu ljeta. Dišem duboko. Čujem lavež pasa tamo negdje od brda Krč. Otvaram oči i vidim čobana sa ovcama. Ne poznajem ga, ali mahnem u znak pozdrava. I on meni maše. U najlonsku vrećicu pokupim ostatke smeća koje je neko tu ostavio ranije. Fakat ne mogu razumjeti taj odvratni poriv za ostavljanjem smeća u prirodi. Odlučim da se vratim tako što ću se spustiti stazom prema “šestoj”, našoj kultnoj mahali. I dobro sam se osjećao. Zadržao sam se nekih dva sata, možda malo duže. Iskreno, odavno nisam bio dva sata rahatniji.
Feđa Gudić/ Sahatkula.ba