Prijatelj mi je poslao video klip na viber. Nikad mi ne šalje poruke, niti zove, nego uvijek video tih nekih gluposti. Upravo zbog toga i nisam na Facebooku, Instagramu , Tik Toku i šta li sve danas već nema na internetu. Vjerovatno je do mene. Ali ne mogu to internet pre**nje, te neke “fake” fotografije na kojima su svi nasmijani, u kojima se svi druže, svi su OK, a ništa nije OK. Kao, staromodan sam jer nisam stalno na “mreži”. Staronja. Hvala, ali ovako mi je dobro. Koliko sam samo online gluposti propustio? Ma ljepota. Helem nejse. Gledam taj video klip u kojem tri momka hoće ispaliti raketu za vatromet. Ništa sporno. Osim što su za raketu plastičnim crnim vezicama zavezali miša, živog. Zapalili su raketu, ispalili je, i bi vatromet. Cijelo vrijeme su se smijali. Najviše kad je raketa eksplodirala. I ubila miša. Dobro, da se razumijemo, miševi su glodari, manje više niko od ljudi ih ne voli. Moja mama bi radije srela medvjeda na ulici nego miša u kući. Oni su i nosioci raznih bolesti, što jest jest, ali baš da ih na raketu stavljam i ispaljujem u zrak, ne bih.
Prvo, i ono što mi je najžalosnije, tom mom prijatelju je to smiješno. Maksuz mi je poslao taj video, da se i ja nasmijem. I to je ono sto me je zapravo razočaralo. Ta njegova percepcija humora koja je u najmanju ruku nehumana. I drugo jer očito me ne poznaje dovoljno dobro, da ću se nasmijati na takvo nešto. E to je ono što me je fakat razočaralo, jer očito se ne poznajemo baš toliko dobro. A mi sa ovih prostora, naročito ova naša dolina u kojoj je esencija svih onih “na svoju ruku” ljudi sa Balkana, uključujući i autora ovih redova, barem mi imamo smisao za humor, i crn, i bizaran i na svoj račun. Ali se ne smijemo na gluposti. I ne radimo baš sve za njegovo visočanstvo “lajk”. Zapamtite, mala je razlika između lansiranja miša na raketi i spaljivanja čovjeka na lomači. Dobro ste pročitali. Vrlo mala razlika. Jer to su psihopatske nijanse. U jednom trenutku to je miš, u drugom je ljudsko biće. I nije smiješno. Ni pod razno. Svaki put kad se nasmijemo na nešto slično, mi to u stvari opravdavamo, postajemo saučesnici. Jesmo li postali toliko bezosjećajni i kao društvo i kao pojedinci da se hvalimo tom emocionalnom atrofijom? Ne znam. Ništa više ne znam. Svijet u kojem sam odrastao davno je izgleda nestao.
A onda opet, drug iz osnovne škole, na privremenom životu u Australiji, šalje mi sutradan video u kojem dvojica ronilaca spašavaju delfina zapetljanog u ribarskim mrežama. E, to je video koji me nije nasmijao, ali mi je , koliko toliko, vratio vjeru u ljude. A danas nam, možda više nego ikad, treba vjera u ljude. Vjera u obične ljude.
Društvo nas svakodnevno bombarduje instrukcijama kako da budemo sretniji, mršaviji, bogatiji. Zašto smo postali nezadovoljni time da samo budemo obični? Zar je grijeh biti obični čovjek. Izgleda da jeste. I to možda najveći. Neki ljudi su zadovoljni skromnim životom. Obični insan nema stotine hiljada pratitelja na serverima u Silicijskoj dolini. On ima dvojicu prijatelja iz djetinjstva kojima ne mora lajkati fotografije i video na Instagramu, Facebook, Tik Toku, da bi im dokazao prijateljstvo. To su oni pravi, iskreni prijatelji, bez interesnih sfera, rijetki, zato i vrijede. On sa njima ima šutnju, ali ne onu neugodnu koja se zaglavi među ljudima, nego šutnju razumijevanja, kada je sve između dvojice prijatelja jasno. Šutnja koja znači da ste na istim talasnim dužinama. To su ona staromodna prijateljstva koja danas nažalost izumiru. U budućnosti će ljudi na fakultetima doktorirati na temama prijateljstva bez interesa. I milion lajkova na jednoj strani ne može se porediti sa tišinom i kafom sa pravim ljudima i prijateljima. Da, i još nešto, ugasite profile na društvenim mrežama, pa ćete vidjeti koliko će Vam ljudi čestitati rođendan. Toliko o vašim online prijateljima.
P.S.
Zaboravili smo se radovati čak i onim malim stvarima. Uživajte na suncu, uživajte u hladu, uživajte u kiši, snijegu. Popijte limunadu, kafu, popite pivo, opustite se, jer ako će se nešto loše desiti, j.. ga, barem ste uživali u trenutku.
Sahatkula.ba