Čula sam od jednog mudrog čovjeka da je hercegovačka, zelenooka ljepotica, rijeka Neretva,
poznatija kroz prelijepi Mostar, a ljepši joj je tok kroz divni Konjic.
Imam osjećaj da je nekako tako i sa ovim bosanskim, „veselim, hučnim momkom“, rijekom Vrbas.
Opjevana divnim stihovima u prošlosti, i danas dan mnoge podsjeća na banjalučki kraj, više
spominjan kroz pjesmu od ovog njegovog toka kojeg ću opisati.
Ipak, kada pjesma odjekne kroz hodnike duše nas koji na obalama Vrbasa živimo, mi znamo da je ta
lađa prolazila baš ovuda, noseći vesla srebrom urešena.
Bez obzira na sve, kada god pjevamo onu „Vozila se po Vrbasu lađa“, meni u mislima baš, eto ovaj
tok Vrbasa naumpadne, eto, baš ovaj, naš, živući trenutak u kojem prostor i ovo naše, neko, vrijeme
dijelimo sa obalama vrbovitog Vrbasa. Prelazimo preko mostića i mostova, sa obale na obalu, uvijek u
taj pejzaž još dodavajući kakvog leptirića, poneku patkicu ili, nažalost, smeće koje guši i rijeku i nas.
Elem, bilo kako bilo, nije do rijeka, do ljudi je. Ima dijelova gdje se savjesni građani, ribolovci,
potrude, pa je sve čisto i rahatno. I rijeke su kao ljudi, rahatne ako im ništa dok traju ne smeta!
Kroz ovaj, vakufski kraj, Vrbas je, ipak, prelijep. U punoj svojoj vodenoj huci i snazi, baš onakav
kakvim ga ljudi rođeni ili oni koji žive tu i zavole obale ove, vide i sanjaju, oslikavaju ili stihovima
dotiču.
Kroz iskušenja, kroz historiju, kroz mnoštvo generacija je protekao!
Sve ide svojim, a Vrbas uvijek nekim svojim tokom koji oduševljava sa kojeg god mjesta da ga
pogledamo ( osim ako baš niste u naselju nemarnih po pitanju otpada se zatekli, ups!)!
Uz ramazanske dane i priroda postaje čarnija. Valjda ljudski pogled vjerovanje umili, pa sve je nekako
ljepše i bolje.
Jednog takvog ramazanskog jutra prije nekoliko godina, nađoh se u popodnevnim trenucima na
početku mosta koji je premoštavao Vrbas baš ondje gdje bi mogle da se smjeste najljepše bajkovite
priče o nekom cvijetu, ptici ili ribici. Pogled mi nošen krilima baš takve jedne ptice zakači se za granu
i tu se zanjiha osluškujući. Kako krenuh prelaziti most, ugledah dječaka u jaknici sa kapuljačom kako
je lice prislonio uz sami donji dio ograde dok je gledao u rijeku.
Po navici svoje kulture uvijek, i mlađe i starije pozdravljam prva. Kada su djeca u pitanju, posebno mi
je drago uputiti im srdačno pozdrav ili neko pitanje koje će nas odvesti dalje u razgovor.
„Hej, dječače, jesi vidio sada onu pticu?“
„Jesam…“ – odgovori mališa ne skrenuvši pogled sa rijeke.
„Je li bila i maloprije tu?“
„ Jeste, pet minuta skoro leta iznad Vrbasa…“ reče moj mali sagovornik.
„Možda nije ta ista…“
„Jeste, ista je…“ reče dječak.
„… ja znam da je to ista…“- izusti nakon nekoliko trenutaka.
„Vjerujem da znaš…“
„… dođem ovdje i gledam je dok mama kupi šta nam treba…“
„Super… „
Taman polahko htjedoh odmaknuti i zaputiti se dalje, kad mi dječak uputi još i ovo:
„… samo nekad mama dođe sama, ja se raspavam sa sehura…“
„Stvarno? I do koliko pajkiš onda?“
„Ustanem, fino klanjam sa dedukom svojim sabah. Nena ne da ni meni ni dedi bez debelih čarapa da
idemo u džamiju. Vratimo se i onda dedo i ja spavamo do mile volje… do džume… ali nije džuma svaki
dan, znam… samo sam zaboravio kako se ono kaže…“
„Podne…“ pritrčah u priči da pripomognem svom malom sagovorniku.
Sav ozaren, uputi mi pogled i upita: „ Ideš li ti džamiju?“
„Ne idem vazda… nekad…“
„Dedo i ja ne preskačemo nikad ići… nena me abdesti, ja se nekad polijem puno po rukavima, a ona
pazi… i onda idemo dedo i ja..“
„Divno… svaka čast…“
„Sutra će me efendija pitati i kako se uči ezan… pa ja!“
„ Hoće li stvarno?“ – kao u čudu zapitah.
„Ako budem znao, s dedom ću onda ići prije da stojim pored efendije i još bolje naučim…“
Dječačko lice se ozari. Zarumeni se od neke radosti.
Zabrinuh se što već neko po njega ne dolazi. Možda zbog toga i zadržavah se u razgovoru sa njim. Lice
svjetlokose žene se pojavi iz obližnje trgovine. Prepoznah ženu. Uz osmijeh se pozdravismo.
„Je li se to i Vama pohvalio?“
Dječak me pogleda.
„Jeste… sluša dedu i nenu, ide u džamiju…“
„I …“, uputi majka sinu svom pogled, „ … nećeš teti reći nešto još važno…?“
Dječak pogleda u majku, pa u mene i tiho prozbori, nekako opet, ponosno, bez obzira na tiše
izgovaranje:
„Teto, znaš li da i ja postim?“
„Eto, sad znam, mašalah!“
„Mama zna kad trebam prekinuti, pa ću opet sutra nastaviti i sve tako…“
„Super… baš se radujem!“
Dok je odmicao, sa rukom u ruci svoje majke, par puta je podigao lice nasmijano prema majci. Ona
mu je nešto odobravala. Koraci, dječački razigrani, nešto su šutali poput pravog fudbalera ispred
sebe.
Nedavno sam susrela tu ženu i upitah za, sada već velikog dječaka. Reče mi da je među najboljim
studentima i da mu je ovih dana malo napornije zbog posta, ali ne žali se.
Uputim selame i nastavimo svaka svojim putem, sigurno noseći u uspomeni onaj vedar dan i susret sa
dječakom kojem je Stvoritelj dao milost da zna i osjeti od malih nogu za din i iman.
Rekoh li Vam na početku da Vrbas i oplemenjuje i kraj i ljude!
Imam sreću da sam tu- gdje se to dešava…
… a i ljudi rijeke znaju oplemeniti, itekako, vjerujte mi!
Vernesa Manov