Danas vam donosimo priču koja vraća vjeru u ljude. Vjeru u one koji ne rade za aplauz. Koji ne traže zahvalnost. Koji samo – spašavaju živote.
U J.U. Dom zdravlja Gornji Vakuf-Uskoplje, život je visio o koncu. Sekunde su odlučivale. I baš u tom najkritičnijem trenutku – jedan tim pokazao je šta znači biti rođeni zdravstveni radnik. Ne samo po tituli, nego po srcu.
Na čelu tima – dr. Dželila Zukić-Pokvić. Uz nju, medicinski tehničari Aldin Avdibasić i Franjo Jurleta. I nezaobilazni član svake borbe za život – vozač hitne pomoći, uvijek pouzdani Miroslav Mico Kubat.
Zajedno su izveli ono što mnogi zovu čudom – a oni to zovu svojom dužnošću. Reanimacija je bila brza, precizna, odlučna. . To su bile ruke koje ne odustaju. Koje vjeruju. Koje se bore. Uigranost i prisebnost ovog tima vratili su srce koje je stalo – i udahnuli nadu svima koji su svjedočili.
Takve stvari te natjeraju da se zamisliš. Da zastaneš i kažeš: “Hvala.”
Hvala tim ljudima što nas nikad ne ostavljaju same.
Hvala što vjeruju u život i kad svi drugi misle da je kraj.
Hvala što svaki dan, bez buke, čine ono što je najveće što čovjek može uraditi – spašavaju tuđi život.
U ime svih nas – hvala vam. Hvala i onima koji nisu bili u ovom timu, ali svakodnevno doprinose da zdravstvo funkcioniše: ljekari, tehničari, vozači, administracija… svi ste dio iste misije.
Ovo je vaša priča.
I neka se čuje. Daleko.
S.M./Sahatkula.ba