Pripovijeda se da je neki gramatičar, jezikoslovac, putovao lađom i u nekom trenutku upitao lađara (mornara): „Lađaru, znaš li ti gramatiku?!“ – „Ne znam“, odgovori lađar, a gramatičar će ti njemu: „E, propalo ti je pola života!“ Zatim nastaviše putovanje. Naiđe strašna oluja, lađa se počne ljuljati, valovi zapljuskivati, pa lađar povika: „Gramatičaru, znaš li ti plivati?!“ – „Ne znam“, odgovori ovaj, a lađar dobaci: „E, propao ti je cijeli život!“
Ova poučna hikaja govori nam o važnosti poznavanja i razumijevanja prioriteta, kako u životu tako i u svojoj vjeri. A mi muslimani, nažalost, često pokazujemo kako ne znamo i ne razumijevamo prioritete, pa ih tako miješamo ili zapostavljamo zarad sporednih stvari i pitanja. To se posebno očituje kroz govor (rasprave, trabunjanje) o vjeri i vjerskim propisima bez osnovnog (ilmihalskog) znanja, a da ne govorimo o dubinskom uranjanju i izučavanju islamskihzanosti.
Tako i ovih dana teče jedna od brojnih rasprava među našim muslimanima na društvenim mrežama o podizanju ruku u namazu. Dakle, tulafi se o nečemu što je sunnet i sporedni dionamaza, svađa i mržnja se raspiruju zbog toga, te se tako narušava farz džemata i bratstva u vjeri! Neki se ponašaju i umišljaju da zbog svog (menhedža) namaza imaju oreol bezgrešnosti, pa sebi daju za pravo da s visoka gledaju i komentiraju druge muslimane.
Bilježi se da je ashab po imenu Itban rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, oslabio mi je vid (ili oslijepio sam), a predvodim svoj narod u namazu. I kada padne kiše, bujica poteče dolinom koja se nalazi između mene i njih, pa ne mogu doći u njihov mesdžid da im klanjam. Volio bih stoga, Allahov Poslaniče, da dođeš i klanjaš u mojoj odaji koju ću koristiti kao musalu (mjesto klanjanja).” “Učinit ću to, ako Allah da”, reče Poslanik. Itban veli: “Poslanik, a.s., i Ebu-Bekr krenuli su kada je dan poodmakao. Kada su došli, Poslanik je zatražio dozvolu za ulazak i ja sam mu dozvolio. Nije ni sjeo, već je ušao u odaju i upitao me: ‘Gdje želiš da klanjam u tvojoj odaji?’ Pokazao sam na stranu odaje, i on prouči tekbir, a mi se poredasmo u safove. Klanjao je dva rekata i predao selam. Zadržali smo ga na mesnoj kaši (haziri), koju smo pripremili. U odaju su se slili mnogobrojni muški članovi domaćinstva. Kada su se okupili, neko reče: ‘Gdje je to Malik b. Duhsun?’ ‘To je licemjer (munafik) koji ne voli Allaha i Njegova Poslanika’, reče neko od prisutnih. Poslanik, a.s., reče: ‘Ne govori tako! Zar ne znaš da je rekao: ‘Nema Boga osim Allaha!’ (la ilahe illallah!), žudeći time za licem Allahovim?!’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju’, reče čovjek. Vidimo da se on druži i naklonjen je licemjerima (munaficima).’ Poslanik reče: ‘Allah je zaštitio od Vatre svakoga ko kaže: ‘Nema Boga osim Allaha!’ (la ilahe illallah!), žudeći time za licem Allahovim (tj. iskreno).’”(Buhari)
Dakle, prije sastavnih dijelova namaza (ruknova) treba naučiti i razumijeti pripreme za namaz: Da bude čisto tijelo, odjeća i mjesto gdje se klanja. On/a se ne zna propisno podaprati poslije nužde, gazap hoda, a raspravlja o namazu. Ne zna da namaz neće biti ispravan ako kap mokraće ostane na tijelu ili odjeći! Abdest uzeti. Međutim, pored pranja određenih dijelova tijela radi klanjanja namaza ili učenja Kur'ana, ima i abdest srca i uma. Treba očistiti srce i um od mržnje, zlobe i prljavih misli o drugim muslimanima. On/a klanja beš-vakat u džamiji, a govori vulgarne riječi i baca haram poglede. Ponekad i usred džamije! Strogo vodi računa da uđe desnom nogom u džamiju, a ravnodušno zalazi u tuđi posjed ili uzurpira tuđu imovinu (hak)!… Po potrebi se okupati. Do jučer nije znao da je dužan okupati se poslije sastanka sa suprugom i đunup hodao okolo, a sad odjednom „šejh“ vazi o Sunnetu i propisima. Tejemum uzeti. Ne zna ni šta je to. Misli da je to miris s hadža. Biti propisno odjeven. Dođe u dugomšorcu i kratkoj majici na džumu namaz. Obuče ono što je predviđeno za situaciju nužde. I onda tambura o vjerskim propisima i namazu!…
Kada je naređen namaz? Deset godina nakon početka Objave, na Mi'radžu. Jesu li muslimani prije toga bili slabi muslimani zato što nisu molitvu obavljali kao što neki danas vele da je „najispravnije“?! Šta je bio prioritet u tih deset godina do objavljivanja propisa i forme namaza? Pa Ikre – Uči, čitaj! A uz učenje dolazi i čišćenje (tezkija) srca/umova. Zato u suri El-‘Ala stoji: „Postići će šta želi onaj koji se očisti, i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi!“ (El-‘Ala, 14-15) Dakle, čitanje, nauka i čišćenje, o muslimani, pa onda namaz! Na početku sure El-Alek stoji „Uči, čitaj“, a na kraju „čini sedždu i približi se“!
A koji to namaz približava Gospodaru? Poslušajmo hadis:
Neki je čovjek ušao u džamiju da klanja, a Allahov Poslanik, a.s., bio je u jednom dijelu džamije. (Kad je završio s namazom), prišao je (Poslaniku, a.s.) i nazvao mu selam, a on mu reče: ‘Vrati se i klanjaj, jer ti, zaista, nisi klanjao!‘ On se vratio i klanjao, a zatim ponovo došao i nazvao selam. ‘I na tebe (selam)‘, reče mu (Poslanik, a.s.), ‘vrati se i klanjaj, jer ti nisi klanjao!‘ (Nakon što ga je vratio i) treći put, čovjek mu reče: ‘Pa poduči me!‘ — ‘Kada ustaneš da klanjaš‘, reče (Poslanik, a.s.), ‘propisno uzmi abdest, okreni se prema Kabi, izgovori tekbir i prouči šta znaš iz Kur‘ana; zatim idi na ruku tako da se na njemu smiriš, a onda se ispravi tako da se smiriš dok stojiš; potom učini sedždu tako da se smiriš na sedždi, a onda se ispravi tako da se smiriš u sjedećem položaju; potom učini sedždu tako da se na njoj smiriš, a onda se ispravi tako da se smiriš dok stojiš — tako radi sve vrijeme dok klanjaš.‘”(Buhari)
E ovo je, draga braćo, ono što je bitno kod namaza. Da znaš pred kime i zbog čega stojiš. Šta je smisao tvog namaza? A neka svako klanja kako je podučen ili instruiran. I da se niko ne osjeća superiorniji od drugih zato što klanja sve vaktove i na drukčiji način nego većina u džematu. Možda je nečiji jedan namaz bolji od nečijih pet, jer je on taj namaz iskreno i skrušeno obavio, a ti pet namaza da bi pokazao kako si bolji, drugačiji i da bi bio primijećen!
A kad smo kod ove rasprave o dizanju ruku, evo, posve na kraju kratki ders:
Dizanje ruku u namazu je aluzija na skrušenost i eliminisanje dunjalučkih misli i poslova, te predano stupanje u razgovor s Allahom, dž.š. Imam Muslim bilježi: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., prilikom tekbira dizao bi svoje ruke naspram ušiju.” Tahavi ističe da je Alejhiselam dižući ruke skoro doticao palcima donji mekani dio (resice) svojih ušiju.
Kada je u pitanju broj dizanja ruku, po mišljenju Šafije, Ahmeda i još nekih ruke se dižu i pri odlasku na ruk'u i pri povratku, dok u hanefijakom mezhebu zastupaju stav da se ruke dižu samo prilikom početnog tekbira (iftitahi tekbir) – i ovo je mišljenje brojnih učenjaka. Bilježi se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Deset ashaba kojima je Alejhiselam posvjedočio ulazak u Džennet dizali su ruke samo pri izgovoru početnog namaskog tekbira.”
Ebu Davud i Tahavi bilježe izjavu poznatog ashaba Beraa ibn Aziba: “Kada je Alejhiselam izgovarao početni namaski tekbir, dizao je ruke toliko da su mu palci bili blizu donjeg mekanog dijela ušiju i to više ne bi radio.” Hanefije prihvataju hadis zabilježen kod Buharije o dizanju ruku naspram ramena i više puta, uz napomenu da je Alejhiselam tako radio u početku, ali je takva praksa kasnije derogirana (napuštena).
Molimo Allaha da ukabuli naše namaze i da ništa ne umanji, i podari svijest poput Imama Ahmeda, rahimehullah, koji je kazao: „Kad bih znao da su mi primljena samo dva rekata namaza, bilo bi mi draže od dunjaluka i svega što je na njemu.“
Idriz ef. Bušatlić
Džemat Mehmed-beg Stočanin, Medžlis IZ Gornji Vakuf