Današnja hutba Idriza ef. Bušatlića: Pohod na Tebuk

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Milostivom, Svemilosnom. Vladaru Sudnjeg dana. On zna šta
nam duša haje i osjeća. On nam je bliži od vratne žile kucavice. Salavate i selame donosimo na
Resulullaha, Muhammeda, s.a.v.s., i njegov Ehli bejt, zatim na ashabe, čestitu ulemu, plemenite
šehide i hrabre borce na Božijem putu, kao i na sve muslimane i muslimanke, mu’mine i mu’minke
koji su nosili, koji danas nose i koji će do Kijametskog dana nositi Kelime-i šehadet u svome srcu,
jezikom iskreno izgovarati i djelima u svome životu potvrđivati, amin!
Velikani islamske duhovnosti često su govorili u svojim dovama: ALLAHUMME ENTE
MAKSUDI VE RIDAEKE MATLUBI – “Allahu moj, Ti si moj Cilj i Smisao mog života, a Tvoje
zadovoljstvo je ono za čime tragam i žudim”. Ove riječi su bili njihov lajtmotiv i sve što su radili
bilo je usklađeno s tim. Naravno, oni su to naučili od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ashaba
slijedeći njihov primjer.
Devete godine po Hidžri desio se Pohod na Tebuk, mjesto udaljeno više od 1.000 kilometara od
Medine. Bio je to dalek put i posljednji vojni pohod u kojem je učestvovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.
Bizantinci i arapska plemena koja su živjela u Šamu, današnjoj Siriji, okupili su vojsku i
mobilizirali se za borbu protiv muslimana. Muhammed, a.s., pozvao je muslimane da izađu u vojni
pohod, te mu se odazvalo 30.000 muslimana. Bio je to pohod koji je Gospodar u Kur’anu nazvao
zaatul usre – tegobno doba, zato što se pohod desio u augustu, mjesecu žestokih vrućina, a u
Medini su plodovi tek počeli pristizati. Pedeset dana je trajao taj vojnom pohod.
Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao: “Ko će opremiti vojsku?”, hazreti Osman, r.a., se odmah javio.
Nema hajra u društvu u kojem nema imućnih ali čestitih i poniznih ljudi, koji pomažu na putu
Istine, podržavaju mektebsku pouku, te našim imamima olakšavaju misiju u džamijama,
stipendiraju učenike i studente, nađu se pri ruci bolesnom i onom u prijekoj potrebi. Hazreti Omer
je ispričao: “Kada je Vjerovjesnik, a.s., pozvao u pohod, donio sam polovinu svoga imetka i
misleći da ću ovaj put preteći Ebu Bekra u dobru. Poslanik me upitao: ‘Omere, šta si ostavio svojoj
porodici?’ Odgovorio sam mu: ‘Ostavio sam im polovinu imetka, a polovinu sam dao kako bi se
opremila muslimanska vojska!’ Tada je došao Ebu Bekr i donio svoj prilog za opremanje vojske.
Resulullah, s.a.v.s., upita ga: ‘Ebu Bekre, šta si ti ostavio svojoj porodici?’ Hazreti Ebu Bekr
odgovori: ‘Ostavio sam im Allaha i Poslanika!’ Zaista, ja nikada neću preteći Ebu Bekra. Nijedno
dobro nisam uradio, a da nisam prije sebe vidio Ebu Bekra koji je to dobro već uradio!”
Taj pohod je bio ispit za svakog ashaba, da pokaže koliko je spreman žrtvovati se, poslušati
Vjerovjesnika, s.a.v.s., i izaći na mejdan kada je najteže. Kod nas ostavi nešto na sergiji za
Palestinu, a onda ode u kladionicu i potroši puno više. Ili umjesto da ode uraditi kakav hajirli i
koristan posao, ode u kafanu i dangubi. Mi smo zapušten narod vjerski, kulturno, politički…
Promociji knjige poznatijeg autora ili dramskoj predstavi prisustvuje 100-200 ljudi, a vašar u
Puračiću posjeti 200 hiljada ljudi! I onda takvi potcjenjuju i ismijavaju dobročinitelje. Tako su
licemjeri potcjenjivali i ismijavali ashabe koji su pomagali pohod na Tebuk, govoeći da će propasti
i oni i njihov imetak. Kao što, nažalost, i danas prilikom kakvog hajirli projekta uvijek se nađu
neki muslimani koji će omalovažiti i ismijati one koji učestvuju u njemu. Tim povodom su
objavljeni ajeti sure Tevbe/Pokajanje:
“Ima onih koji prigovaraju ljudima koji dijele i prigovaraju i onima koji nemaju nego trud i borbu!
Allah će kazniti za izrugivanje njihovo, i njih čeka patnja nesnosna.” (Et-Tevba, 79)
Prilikom pohoda na Tebuk desio se jedan zanimljiv događaj. Jedan mladić, zvao se Abdul Uza –
rob Uzaa, jednog od idola. Bio je među najimućnijima u plemenu, imao je najljepše stvari među
kojima i konje, koji su u to vrijeme imali veliku vrijednost. Mladićev staratelj bio je njegov amidža,
jer su mu roditelji umrli. Mladić je primio islam, ali je tri godine krio svoje vjerovanje,
pokušavajući pridobiti amidžu. Nakon što je ;uo poyiv u pohod na Tebuk, kazao je svome amidži:
“Ja, amidža, odlazim kod Resulullaha!” Amidža mu je rekao: “Sav ću ti imetak uzeti!” Mladić mu
je uzvratio: “Uzmi, ja neću mijenjati ništa za Resulullaha; meni su Gospodar i vjera na prvom
mjestu, a ja ću to pokazati tako što se odazivam Resulullahu!” Amidža je po svaku cijenu htio da
ga odvrati, pa mu je rekao da želi i ogrtač koji je na njemu. Mladić je skinuo svoju odjeću i uzeo
dva komada grubog platna kojima je ogrnuo i pokrio svoje stidno mjesto. Čuvajmo svoja stidna
mjesta, jer čestitost u odijevanju govori o tome šta je u našim srcima.
Do bitke na Tebuku nije došlo, jer su Bizantinci uzmakli kada su vidjeli muslimansku vojsku. Na
povratku je onaj mladić rekao Poslaniku, a.s.: “Allahov Poslaniče, prouči mi dovu da budem
šehid!” Alejhisselam mu reče: “Ima ljudi koje će zadesiti groznica, pa će preseliti na Božijem putu;
i oni su šehidi!” Resulullah, s.a.v.s., želio mu je reći da je šehid svaka osoba koja preseli dok je na
Božijem putu i pri tome iskrena, a ne samo onaj ko pogine u borbi.
Abdullah ibn Mesud, r.a., pripovijeda: “Čuo sam da neko kopa u noći, pa sam izašao i vidio hazreti
Ebu Bekra i Omera, r.a., kako drže svjetiljku, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., kopa. Upitao sam šta se
dešava i zašto su pustili Resulullaha da kopa mezar, ko je preselio? Poslanik, a.s., reče: ‘Preselio
je naš brat Abdullah; sinoć ga je zadesila groznica i on je preselio na Božijem putu.’ Zatim reče:
‘Dodajte mi ga!’ Kada je iskopao kabur, najprije je legao na mjesto gdje će položiti Abdullaha, a
onda svojim rukama spustio tog mladića koji je svojevremeno rekao: ‘Meni je Dragi Bog na prvom
mjestu!’ i koji se odazvao Resulullahu, s.a.v.s. Kada ga je spustio, rekao je: ‘Gospodaru moj, ja
sam zaista zadovoljan njim; molim te, Gospodaru, budi i Ti zadovoljan njim!’” Prenose hazreti
Ebu Bekr, Omer i Abdullah ibn Mesud, r.a., da je Alejhisselam zagrlio Abdullaha, dok su mu suze
pale na njegovo tijelo, te je tako ukopan. Ibn Mesud, r.a., rekao je: „Tako mi Allaha, poželio sam
da sam ja u kabur spušten umjesto njega.“
Misao vodilja svih njih bila je rečenica s početka hutbe: “Allahu moj, Ti si moj Cilj i Smisao mog
života, a Tvoje zadovoljstvo je ono za čime tragam i žudim.” Hazreti Ebu Bekr je dao sve radi
Allaha i Njegovog Poslanika, mladić Abdullah isto tako. Eto ti amidža sav imetak, eto ti međa, eto
ti sprat kuće… meni je Allah i vjera na prvom mjestu, i ni za šta ih ne bi minjenjao!
Molim Gospodara da nas počasti time da nam Allah i Njegovo zadovoljstvo budu najveći cilj i
smisao života. Amin!
Idriz ef. Bušatlić
Džemat Mehmed-beg Stočanin, Medžlis IZ Gornji Vakuf
10.11.2023./26. rebi’ul-ahir 1445