Kada je Vjerovjesnik, Allah ga blagoslovio i mir mu podario, izašao na put hidžre, okrenuo se prema rodnoj gurdi – Mekki i kazao: „Nema boljeg ni meni dražeg mjesta od tebe, i da me moj narod nije istjerao iz tebe, ne bih živio nigdje drugdje!“ (Tirmizi)
Nijjet (namjera) je ono prema čemu Bog sudi ljudima i prosuđuje njihova djela. Stoga je Pejgamber, mir s njim, u kontekstu hidžre iz Mekke u Medinu kazao: “Doista se djela vrednuju prema namjerama (nijjet), i doista svakom čovjeku pripada ono što je naumio, pa ko učini hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a ko učini hidžru radi neke dunjalučke koristi, ili radi žene da je oženi, njegova hidžra ka onome što je naumio.” (Muttefekun alejhi)
Kroz prizmu ovog hadisa možemo posmatrati borbu i zalaganje za svoju domovinu. „Nema hidžre nakon oslobođenja Mekke, ali ima borba/zalaganje i iskren nijjet“, rekao je Poslanik, a.s. Oni koji su se iskreno borili i bore za našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, naći će plodove svoga truda i na ovome i na Onome svijetu. Međutim, oni koji su to činili radi kakve dunjalučke koristi, privilegije ili nekog prohtjeva, onda će od toga imati samo kratkotrajno dunjalučko uživanje, a poslije ih čeka dugotrajna patnja i sramota!
Stoga, kao narod ne smijemo dozvoliti da nas vode oni koji su patriote samo na riječima, jer tako se jedan narod uspava, duhovno oboli i postaje mlitav. Islam je vjera zdravih duhova i pozitivnih snaga. Zato su zdrave nacije najbolji nosioci i čuvari islama. Duhovno oboljeli, mlitavi, truhli i primitivni narodi slabi su muslimani, pa makar imali najstariju islamsku tradiciju. Zato se u takve narode ne valja ugledati, ma ko oni bili, nego na osnovu i prema nivou domaćih duhovnih i moralnih vrijednosti dati vlastitu domaću obradu islama.
Svaki, dakle, muslimanski narod treba da ide svojim koracima naprijed na području vjerske kulture i preporoda, a isto tako i na drugim područjima. U tom smislu svaki pojedinac u narodu treba da se truditi da dadne doprinos u onome u čemu je najbolji i onoliko koliko može, surađujući pri tome međusobno i potpomažući jedni druge. U Kur'anu nas Gospodar savjetuje: „Surađujte međusobno u dobru i pobožnosti, a ne surađujte međusobno u grijehu i neprijateljstvu!“ (El-Maide, 2)
Muslimani vole i treba da vole svoju domovinu i onda kad je mnogo šta u njoj nesređeno i slabo, kad mnogo šta treba popravljati, liječiti i žaliti, kad su dani i život u njoj ledeni i gorki, kad ih, možda, šiba bič nečije nepravde i nasilja. I u takvim prilikama on će dobro razlikovati domovinu i svoj narod od svih onih negativnih pojava i loših postupaka koji su nemili, nepravedni i bolni. Samu nepravdu, nasilje, kao i loša djela uopće musliman mrzi i sa odvratnošću na njih gleda, žaleći one koji ih čine i radeći koliko može na njihovom popravljanju i ozdravljenju od takvih bolesti i mahana.
Iz Kur'ana se razumije da je borba za svoju slobodu i domovinu pravedna i krjeposna stvar. U suri El-Bekare, 246. ajet, navodi se kako je jedan narod rekao svome vjerovjesniku: „Kako i zašto se mi ne bi borili u ime Boga, kad smo protjerani iz svojih domova i rastavljeni od svoje djece!?“ Međutim, većina nije bila iskrena u tome, pa ih je stigla teška prijetnja od Gospodara svjetova: „Kada im bi naređena borba, okrenuše leđa i uzmaknuše osim manjeg broja njih! A Allah dobro poznaje zulumćare!“
Iz gornjih kur'anskih riječi, kao i cjelokupnog učenja islama, razumije se da borba za slobodu domovine uvijek uključuje i borbu za slobodu vjere, vjerska prava, kao i druga ljudska i građanska prava. U tom pogledu valja se prisjetiti Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., smjerodavnih riječi: „Ko pogine u odbrani svog imetka, on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko pogine u odbrani svog brata, on je šehid; ko pogine braneći svog susjeda on je šehid; ko pogine promovirajući dobro i sprječavajući zlo, on je šehid. Ko umre čuvajući granicu, umro je kao šehid. Ko bude ubijen boreći se protiv bilo kakva nasilja i nepravde, on je šehid!“
Istinski musliman će uvijek braniti svoj narod, osim kada pojedinac iz njegovog naroda griješi ili čini zulum. Musliman nikada neće oštetiti svoju domovinu i svoj narod, bilo za svoj lični račun ili za račun neke svoje interesne skupine. Musliman, također, neće nikada dozvoliti i prihvatiti dilemu: ili dini islam ili svoj narod i domovina. On zna i svjestan je da je takva dilema opasna laž, koju bi mogli podmetnuti i postavljati samo zlonamjerni ljudi ili oni koji totalno ne poznaju islam.
Na kraju, kao podsjetnik svima nama, neka nam kao eho u bosanskim planinama ječe Pejgamberove riječi: „Najbolji u jednom narodu su oni koji brane/štite svoj narod, samo ako pri tome ne zgriješe ili počine kakvo nasilje!“
Molimo Gospodara svjetova da budemo od onih koji se bore i zalažu za svoj narod i svoju domovinu, za sve čestite i pravdoljubive građane Bosne i Hercegovine! U to ime vam čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!
Idriz ef. Bušatlić, prof.
Džemat Mehmed-beg Stočanin, Medžlis IZ Gornji Vakuf
01.03.2024./20. ša'ban 1445.