Danas je petak, 17. maj 2024. godine, odnosno 9. zul-kade 1445. hidžretske godine. Prošli put smo govorili o vrijednosti petka (džume) i nekim propisima vezanim za džumu-namaz. Danas ćemo nešto reći o našem odnosu prema džumi, kakav značaj ima za nas i kakve spoznaje svakog petka nosimo ili ne nosimo iz džamije.
Kazali smo prošli petak da je suština džume-namaza u zikrullahu (spominjanju Allaha) i da Uzvišeni Allah traži od nas da u vrijeme džume ostavimo sve dunjalučke poslove (posebno trgovinu). Kada se džuma završi, kaže Gospodar, onda se raziđite po zemlji u potrazi za Božijim blagodatima, ali i tada, pa sve do sljedećeg petka, „mnogo spominjite Allaha“, odnosno neka se tragovi džume vide na vašem ponašanju u porodici, na ulici, na radnom mjestu, u odnosu prema komšiji, rodbini i td. Uvijek je bilo i biće ljudi koji daju prednost dunjaluku i njihovo prisustvo na džumi više je stvar običaja koji predstavlja tegobu i dosadu.
Bilježe tako Imam Muslim i Ahmed od Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednog petka držao hutbu kad je u Medinu došla trgovačka karavana iz Šama (Sirije) na čelu sa poznatim ashabom Dihje el-Kelbijem, r.a. Čuvši haber i buku koja je dolazila od karavane, ashabi su ustali i požurili prema trgovačkoj karavani i cirkuskoj predstavi koja je išla uz nju.To je bio povod da Uzvišeni Allah objavi zadnji, 11. ajet sure El-Džumu'a: „A kada oni kakvu trgovinu ili zabavu ugledaju, pohrle joj i tebe ostave sama da stojiš (na minberu). Reci: ‘Ono što je kod Allaha bolje je i od zabave i od trgovine.’ – A Allah je najbolji Opskrbitelj.“
Riječ tidžaretun u ajetu označava trgovinu i svaki posao od kojeg očekujemo neku dobit ili plaću, a riječ lehv se odnosi na zabavu i sve drugo od dunjaluka što čovjeka zaokuplja.
Kod Imama Ebu Davuda čitamo mursel predaju koja donekle umanjuje sramotu ashaba i opravdava to što su pohrlili prema trgovačkoj karavani, napustivši džamiju dok je Alejhiselam držao hutbu. Naime, Mukatil kazuje da je u to vrijeme vladala glad i skupoća u Medini, pa su ashabi instinktivno požurili da se opskrbe osnovnim životnim namirnicama po vjerovatno jeftinijoj cjeni. Kako god, s Poslanikom je ostalo samo dvanaest ashaba. U jednoj predaji stoji da je on kasnije rekao: „Da ste svi otišli, vatra bi vas uništila.“ Pejgamberu nije bilo teško što su ostavili njega na minberu, već je bio razočaran što su ostavili Ahiret, Kuću spasa, zarad varljivog dunjaluka. Zato ih je Gospodar blago ukorio rekavši u ajetu „kada ONI kakvu trgovinu ili zabavu ugledaju“, a nije rekao „kada ste VI…“ Dalje u predaji stoji da se narednih petaka niko nije smio pomjeriti tokom hutbe, a ako je neko bio prinuđen iz nekog razloga da izađe, podigao bi kažiprst tražeći tako dozvolu od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Neki munafici, kojima je bilo tegobno i dosadno sjediti u džamiji i slušati hutbu, koristili su takve prilike pa bi krijući se iza leđa tih koji su tražili dozvolu izlazili iz džamije. Kako tada tako i danas, ima ih koji bi izašli sa džume samo da ih niko ne vidi. Takvi od dosade skrolaju po mobitelu, gledaju objave na Facebook-u ili na Olx-u auta i nekretnine!
Navodi se, također, da je Poslanik do tog petka klanjao prvo dva rekata džuma-namaza, a zatim držao hutbu. Od tog događaja napravio je zamjenu tako što je prvo držao hutbu a onda klanjao džumu-namaz, kao što to mi danas radimo.
„Reci: Ono što je kod Allaha bolje je i od zabave i od trgovine. – A Allah je najbolji Opskrbitelj“, veli Svevišnji Allah. Poručuje nam Gospodar da je sve ono što mi smatramo izvorom svoje nafake, zapravo, samo put i sredstvo dolaska do opskrbe, a da je pravi i jedini Er-Razik (Opskrbitelj), ustvari, Allah Plemeniti. Stoga, ako nas trgovina, posao, zabava i sve ostalo što nas na dunjaluku zaokuplja, učine nemarnim (gaflet) prema Allahu i propisima našeg dini-islama, onda imamo problem, jer stavljamo dunjaluk ispred Ahireta. Naravno, u citiranom ajetu Gospodar ne zabranjuje dozvoljenu trgovinu i zabavu, već nam sugerira da, kao muslimani, moramo znati prioritete u svom životu i ispravno ih poredati. Ne dozvoliti da se u naše srce useli malodušnost i kolebljivost po pitanju vjere.
Hasan el-Basri prenosi od Amr b. Tagliba da je kazivao kako je jednom prilikom Vjerovjesniku, a.s., iz Jemena došlo nešto zekata ili ratnog plijena, pa je on taj imetak podijelio onima za koje je smatrao da su u potrebi. Međutim, neki su smatrali da je i njima trebao dati nešto od tog imetka, pa su počeli naokolo pričati i žaliti se. To je došlo do Alejhiselama, pa je on održao govor i tom prilikom kazao: „Tako mi Allaha, je nekim ljudima dadnem (jer smatram da je tako ispravno), a nekima uskratim. Onaj kome uskratim draži mi je od onoga kome nešto dadnem. Dajem onim ljudima u čijim srcima vidim malodušnost i kolebljivost, a uskratim onome u čije srce je Allah stavio zadovoljstvo i hajr (dobro). Jedan od takvih je i Amr b. Taglib!“ Amr je poslije kazao: „Draže su mi te Poslanikove riječi nego da mi je neko dao crvene deve!“(Buhari)
Da li je nama draže da nešto uvakufimo, nekome pomognemo materijalno, da se žrtvujemo za svoj narod i Islamsku zajednicu ili da nam posao, firma, organizacija, stranka… pošto-poto dođe do neke dunjalučke dobiti i privilegije?!
Molim Allaha da spusti zadovoljstvo i hajr u naša srca, i da popravi naše stanje. Amin!
Idriz ef. Bušatlić
Džemat Mehmed-beg Stočanin, Medžlis IZ Gornji Vakuf
17. maj 2024. / 9. Zul-kade 1445.