Voljom Uzvišenog Allaha čovjek se u određenom trenutku rodi, određeno vrijeme živi na dunjaluku i u tačno određenom trenutku odlazi sa ovog svijeta. Međutim, islam nas uči da smrt nije kraj i da duša nastavlja živjeti na drugom svijetu – Ahiretu. Iako smo duboko svjesni neminovnosti odlaska s ovoga svijeta, rastanak od naših bližnjih je bolan i težak. U tom trenutku sve što se može učiniti je primjereno i dostojanstveno ispratiti naše najmilije sa ovoga svijeta. Kada je u pitanju ponašanje muslimana vezano za smrt, dženazu i ukop, postoje propisi utemeljeni na izvorima islama, s jedne strane, i običaji nastali u narodu, s druge strane. Propisi su nešto što je obaveza činiti, a običaji mogu biti dozvoljeni, nekada i pohvalni, a mogu biti i pokuđeni ili čak zabranjeni. Prvo ćemo o propisima:
Ako je neko prisutan u zadnjim trenucima života svoga bližnjega, ili neke druge osobe, poželjno je da poluglasno izgovara riječi La ilahe illallah, Muhammedun resulullah kako bi ih bolesnik ponovio i da bi mu to bile posljednje riječi prije preseljenja na Ahiret. Nakon smrtnog časa umrlom treba zatvoriti oči, podvezati glavu od podbradka do tjemena, ruke i noge lijepo položiti i prekriti ga, a potom pozvati službu medicinske pomoći radi utvrđivanja smrti. Nakon toga treba kontaktirati pokopnu službu i mjesnog imama.
Prirodno je zaplakati za bliskom i dragom osobom u trenutku njene smrti. Međutim i tada treba ostati priseban, primjereno i dostojanstveno se ponašati. Jadikovanje, naricanje i preglasno plakanje muslimanima nije dozvoljeno i smatra se nepristojnim. Takvo ponašanje bilo bi, prema islamskom učenju, uznemiravajuće za dušu umrlog i sebeb kaburskog azaba, a grijeh onome ko bi se tako ponašao.
Izražavanjem saučešća pokazujemo da saosjećamo u žalosti za umrlim. To je pohvalan gest. Najbolje je saučešće izraziti kur'anskim ajetom: Innallahe me'as-sabirin (Zaista je Allah sa strpljivima), a odgovara se takođe kur'anskim ajetom: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un (Allahovi smo i njemu se vraćamo). Pored toga u našoj tradiciji je ostalo izražavanje saučešća na turskom jeziku: Bašun sagolsun, a odgovara se:Dostum sagolsum. Primjereno je izraziti saučešće riječima: Neka mu/joj se Allah smiluje ili Primite moje saučešće.Prilikom izražavanja saučešća muškarci će se međusobno rukovati ili zagrliti. Žene će postupiti na isti način. Muškarci i žene koji nisu bliski rođaci neće se međusobno rukovati, nego će samo usmeno izraziti saučešće ožalošćenima.
Dženaza namaz je fard-i kifaje tj. kolektivna dužnost. Ko je izvrši zaslužuje nagradu veličine brda Uhud, a ko je propusti izvršiti neće zaraditi grijeh. Općenito, neko od članova zajednice mora izvršiti ovu obavezu ili će svi zaraditi grijeh. Ukoliko se osoba izjašnjavala kao musliman, njoj se klanja dženaza, makar ta osoba za života činila i velike grijehe. Svaki punoljetan i mentalno zdrav musliman dužan je klanjati dženazu namaz. Da bi klanjao dženazu, kao i kod drugih namaza, treba da bude fizički i obredno čist, tj. da je sabdestom. Dženaza ima četiri tekbira (Allahu ekber). Poslije prvog tekbira se uči Subhaneke sa dodatkom ve dželle senauke, poslije toga salavati, a poslije trećeg dova. Na kraju se preda selam na desnu i lijevu stranu. Osoba koja ne zna učiti gore spomenuto ponavljat će samo u sebi tekbire za imamom. Dženaza namaz je svojevrsna dova (molitva) za dušu umrlog i neprimjereno je za jednog muslimana stajati po strani i pričati dok se klanja.
Osnovni princip pri ukopu mejta jeste da se požuri sa njegovim ukopom, nakon što se ustanovi smrt osobe. Ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada umre neko od vas, nemojte ga zadržavati, nego požurite sa njegovim ukopom.“ (Taberani) U slučaju potrebe da se sačeka bliži član porodice, može se odgoditi ukop dan-dva, pod uvjetom da nema bojazni od raspadanja tijela i da se time ne otežava rodbini.
Bez znanja i saglasnosti džematskog imama vjerske poslove i usluge u tom džematu ne može obavljati imam iz nekog drugog džemata, budući da bi takvo ponašanje unijelo razdor i smutnju među imamima, ali i među džematlijama. U našim uslovima, prednost kod klanjanja dženaze namaza ima reisu-l-ulema, kao personifikacija islamske vlasti, zatim nadležni muftija, a potom mjesni imam. Ako je neko vasijjetom odredio da mu dženazu klanja imam iz drugog džemata, on to ne treba prihvatiti bez saglasnosti mjesnog imama. Red i hijerarhija u Islamskoj zajednici moraju biti poštovani.
Ispraćaj dženaze se vrši dostojanstveno. Neprimjereno je glasno razgovaranje, smijanje, pušenje cigareta i sl. Prateći dženazu treba učiti dove, tražiti od Allaha, dž.š., oprost za svoje i grijehe umrle osobe, te razmišljati o smrti i našoj pripremljenosti za nju. Zabranjeno je hodati po mezarovima i sjediti na njima. Zagrtanje kabura je sevap (pohvalno) djelo.
Najpreče je da ženu u mezar spustiti neko od njene bliže rodbine (mahrem) kao što su braća, sinovi, unučad i sl. Prema propisima hanefijskog mezheba suprug ne može ogasuliti niti u mezar spustiti svoju suprugu, jer njenom smrću pravno prestaje njegova bračna veza sa njom. Ovaj propis je vezan za smrt supruge i na njega ne utiče budući bračni status muža.Ukoliko žena nema nikog od ranije spomenute bliže rodbine, a živ joj je suprug, on će je spustiti u mezar. A sada nešto o običajima:
Bdijenje nad umrlim po cijelu noć je običaj u nekim džematima koji nema utemeljenja. Otvaranje prozora i vrata na kući umrlog kako bi duša otišla, ostavljanje upaljenog svjetla od akšama do sabaha ili čaše vode na prozoru kako bi duša umrlog zagasila žeđ, nemaju nikakvog utemeljenja i to je sujevjerje. U sujevjerje, također, spada i pokrivanje ogledala, odnosno TV-a i da se ne smije upaliti. Uobičajeno vrijeme žalosti je tri dana. Jedino je predviđeno za ženu da bude u žalosti za mužem četiri mjeseca i deset dana, dok je za ostale period žalosti tri dana. Poslije toga život treba polahko vraćati u normalu.
Preporučeno je da se porodici umrloga donese hrane, kako bi im se olakšalo u momentima žalosti, a nije obaveza porodice da sprema hranu za bilo koga. Ako dženazi prisustvuju musafiri iz daleka, nema zapreke da im se ponudi hrana,ukoliko to ne predstavlja teškoću za porodicu umrloga i ako je to uobičajeno.
Padanje kiše za vrijeme dženaze, prisustvo nekih životinja i tome slično samo su koincidencija i ne moraju imati veze s umrlim i njegovom sudbinom na Onome svijetu. Polijevanje kabura vodom je običaj koji nije bez opravdanja, posebno u slučaju kada je zemlja rastresita. Polijevanje vode ima za cilj da spriječi raznošenje rastresite zemlje sa kabura koje može uzrokovati vjetar i sl. Ako je zemlja vlažna nema potrebe da se polijeva vodom po kaburu. Vijenci i plastično cvijeće nisu od islamskih običaja i treba ih izbjegavati.
Pravilnikom o upravljanju i raspolaganju mezarjima, koji je na prijedlog Rijaseta usvojio Sabor Islamske zajednice, određeno je: Mezar se, po pravilu, obilježava samo sa dva nišana bijele ili druge svijetle boje (koja podsjeća na bijelu) koji imaju prepoznatljiv tradicionalni islamski oblik. Ovdje skrećemo pažnju da neki muslimani iz neznanja, a želeći pokazati svoj nam, svojim umrlim postavljaju nišane koji oblikom i obilježjem pripadaju ulemi ili izrazito pobožnim ljudima (evlijama, dobrim). Prije se vodilo računa i znalo koji je muški a koji ženski nišan, koji ulemanski, koji šehidski, šejhovski ili nekog kadije! Na nišanu koji se postavlja iznad glave umrle osobe može se upisati ime i prezime umrle osobe, datum rođenja i smrti, informacija o onome ko postavlja nišane, te znak koji ukazuje na pripadnost islamu. Nije dozvoljeno stavljanje bilo kakvih fotografija (slika) na nišane. Ne treba betonirati niti graditi na kaburu, jer umrli od toga nema nikakve koristi, a utrošena sredstva se mogu usmjeriti u vidu sadake za nešto korisnije. Isto tako, za bilo kakve radove u mezarju potrebna je dozvola nadležnog medžlisa, odnosno džemata, čije je ono vlasništvo.
Kada su u pitanju sedmine, četresnice i godišnjice, treba kazati da su to običaji koji nemaju utemeljenja u islamskim izvorima. To ne znači da su zabranjeni, već da porodica umrlog nije obavezna ispoštovati te običaje. Te manifestacije mogu biti pohvalne i korisne u smislu dove za umrlog i okupljanja rodbine, kao i zbog učenja Kur'ana i vaz-u nasihata. Mevlud se ne uči tom prilikom, jer mevlud znači rođenje i uči se zbog radosti, a ne žalosti. Učenje dove za umrle je pohvalno djelo od koje oni imaju koristi. Muhamed, a.s., je ulazeći u mezarje ili prolazeći pored njega učio dove umrlima, i najbolje je učiti te dove. Međutim, s obzirom na to da veliki broj muslimana ne poznaje te dove, nema zapreke da se uči El-Fatiha, jer je ona najvrijednija kur'anska sura, stalno se uči u namazu i ima značenje dove. Prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:: „Najbolji zikr je La ilahe illallah, a najbolja dova je Elhamdulillah (El-Fatiha).“ (Tirmizi)
Dijeljenje pogača i svijeća na četeresnicu nema nikakvog uporišta u islamu i treba izbjegavati takvu praksu, pogotovo što to asocira na religijsku praksu drugih naroda u Bosni iHercegovini. Ta novčana sredstva bolje je dati za potrebe džamije, učiniti neki hajrat ili podijeliti kao sadaku na ime umrlog. Od toga sigurno ima sevape.
Završit ćemo kur'anskom porukom: „Pitajte učene ako vi ne znate!“ (En-Nahl, 43)
Idriz ef. Bušatlić
Džemat Mehmed-beg Stočanin, Medžlis IZ Gornji Vakuf
25. oktobar 2024./22. rebi'ul ahir 1446.